Od pune kavge srž junaka puca, on vatrom plamti usred žarka oka, a bol duboka pravi ga visoka; on gromom grmi gdje svijet niza muca.
I svakim slikom, svakim zvukom dio sam svoje duše dao, i strijeljao sam lakim lukom, i gađao sam gdje sam znao.
Sad poznam čamu neke stare kiše i ravnodušni očaj šturih kuća; no ova glava plamsa jošte više i huđe praska ova krvca vruća.
Paome, cvijeće kuda nogom stupa; paome, cvijeće na božanskoj stazi! Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti koliko je pakla u vrelom sonetu, koliko je plača u pijanu smijehu; a dok lišće parka u jeseni žuti, snivam zgasli tamjan palu Suncokretu i glas bola nudim planinskomu ehu.
Ti znaš da draga čami na Ostrvu divlje pučine usred gluve bule; a da ću zalud na trošnome drvu iskati njene đule i zumbule.
Tmurne se misli reska svjetla boje; krv u moždane, mozak van da skoči; nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje, tuđinska ženo, samilosne oči.
Zanimljivo je da je za života objavila tek sedam pjesama, no nakon njezine smrti pronađene su još tisuće drugih koje su posthumno objavljene.
Skromnu bjelinu nježna porcelana krije u svili duše koribanta; i blagu žalost proljetnih blagdana i ime strasne tuge: Violanta.